Kako da razgovaram o Korona virusu sa decom?

U poslednje vreme svedoci smo brojnih dešavanja vezano za pandemiju virusa COVID19. Vesti koje slušamo o virusu, mere koje su preduzete u državi i celokupna atmosfera nije prijatna ni za koga i lako se osetimo preplavljenim svim onim što trenutno čujemo i čitamo. Najveći pritisak trenutno je na odraslim osobama, srednjih godina, od kojih većina pored toga što brine o sebi i svom zdravlju, u najvećem broju slučajeva brine i o svojoj deci, ali i o svojim roditeljima koji su najviše pogođeni ovim virusom.

Kada govorimo o deci, deca bilo kog uzrasta generalno nisu rizična grupa za teške manifestacije korona virusa, ali daleko od toga da ih ova situacija ne dotiče i da ne znaju šta se dešava. Veoma važno je upamtiti da se deca u ovakvim situacijama ugledaju na odrasle u potrazi za odgovarajućim načinom reagovanja u stresnim situacijima. Ona su jako osetljiva na emocionalno stanje roditelja, i zbog toga, čak iako na kognitivnom nivou nisu u mogućnosti da shvate i razumeju situaciju, emocionalno stanje roditelja je nešto što će dete veoma lako shvatiti, primetiti i osetititi. Dakle, ukoliko ste zabrinuti, uplašeni, nesigurni… dete će to osetiti. Kad se to desi, kod deteta takođe raste uplašenost, nesigurnost i anksioznost, te je zbog toga jako bitno da im kažete šta se dešava, da otvoreno razgovarate sa njima o teškim temama, u trenutnoj situaciji o korona virusu. Upravo će pružanje adekvatnih informacija i objašnjenja, prilagođenih uzrastu deteta njemu pomoći da se izbori sa svojim strahovima i anksioznošću.

Verovatno se pitate, zašto da ih “opterećujemo” time?

Ma koliko želeli da decu zaštite od “teških” tema, loših vesti i napornih razgovora, ukoliko je nešto jako neprijatno, u velikoj meri prisutno u svakodnevnom razgovoru, životu ili medijima, ili ste vi uznemireni, budite sigurni da je dete već opterećeno time. Takođe, u ovoj situaciji u kojoj se nalazimo, deca ne idu u školu, te im je sigurno jasno da se nešto dešava i imaju gomilu pitanja o tome. Zbog toga je zadatak roditelja da deci pruže dovoljno informacija, kao i da ih nauče da pričaju o teškim stvarima i da ih nauče da je to u redu iako često nije prijatno.

Kada deca ne dobiju adekvatne informacije o tome šta se dešava, ona će prirodnim putem, fantazijom i maštom sama popuniti praznine uz pomoć informacija koje su pokupila u prolazu, iz medija, od vršnjaka, a koje su sama protumačila na neki svoj način. Često je istina mnogo blaža varijanta situacije nego ono što su deca u strahu izmaštala kako bi napravila smisao od informacija koje su imala, a koje im same po sebi nisu jasne.  Naravno u zavisnosti od uzrasta dece, količina informacija, način saopštavanja istih i zahtevi koje stavljate pred njih biće različiti. U nastavku se nalaze neke smernice o tome na koji način da razgovarate sa decom:

Pre svega – u zavisnosti od toga koliko vaše dete ima godina, odgovarajućim pitanjima ispitajte i saslušajte šta je to što deca već znaju. Koje su informacije “pokupili” i šta te informacije za njih znače. Na koji način su razumeli sve što su čuli. Za stariju decu to mogu biti pitanja na primer: “Šta si do sada saznao/la o korona virusu”, “šta misliš da se dešava?”, dok za mlađu decu može biti korisno sledeće pitanje “Jesi li čuo/la da odrasli razgovaraju o ovom novom virusu?”

Na ovaj način saznaćete koliko vaše dete zapravo zna o ovoj situaciji, da li ima tačne informacije ili je iskonstruisalo sopstvenu sliku o aktuelnim dešavanjima. 

Postavljanje pitanja deci predstavlja polaznu tačku, kako ih ne bismo preplavili informacijama, već da bismo ispravili ono što su čuli, da im to dodatno objasnimo, preformulišemo tako da razumeju šta  zaista znači. S obzirom da je prestala škola i da postoji zabrana kretanja, da ne smeju kod bake, deca verovatno ovu novu bolest doživljavaju kao jako strašnu, te će im stoga značiti da dobiju informaciju da je ta bolest najsličnija tome kao kada si prehlađen ili imaš grip i da najveći broj ljudi nema većih problema od kašlja i temperature (sa čim se dete već susretalo). Ukoliko dete kaže da je čulo da ljudi umiru od te bolesti, važno je da im objasnite da je to nije veliki broj ljudi, ali da pošto želimo da sačuvamo svaki život i svaki nam je važan mi pomažemo da se virus ne širi, tako što radimo ono što je u našoj moći (nabrojimo šta sve: izolacija, redovna higijena ruku, maske itd.), a da doktori i naučnici traže način da pomognu onima kojima je teško da ozdrave što pre. Ovde takođe možete okrenuti stvari u drugom smeru i reći detetu “A da li znaš koliko je ljudi ozdravilo i sada je potpuno dobro. Šta ti misliš kako najbolje možemo zaštiti sebe da budemo potpuno zdravi?” Na ovaj način detetu skrećemo misli ka pozitivnom i konstruktivnom načinu razmišljanja, nakon što mu pomognemo da obradi nešto što mu je teško i zastrašujuće.

U svemu ovome vrlo je važno da pratite svoje dete. Neka deca će biti raspoložena za razgovor i otvoriće se, ali ako vaše dete ne bude zainteresovano za razgovor ili ne postavlja mnogo pitanja i to je OK. Nemojte insistirati i preplavljivati ga, važno je da zna da ste vi tu kada bude bilo spremno da razgovara ili pita.

Budite smireni – Ne ulazite u razgovor sa detetom ako ste trenutno pod stresom. Prvo pronađite način da umirite sebe pa onda pričajte. Ostati smiren je najvažnija stvar koju možete da uradite za svoju decu. Ništa ih neće umiriti koliko to što su im roditelji smireni. Kao što smo već rekli, deca se ugledaju na roditelje. Na osnovu vaše uplašenosti, oni procenjuju koliko bi oni trebalo da budu uplašeni zbog toga što ste vi njihov najveći model i autoritet koji im pruža osećaj sigurnosti. Uzmimo za primer turbulencije prilikom leta avionom, stjuardese koje deluju preplašeno i kod vas će izazvati strah i osećaj da nešto nije u redu. S druge strane, ukoliko vas stjuardesa smirenim tonom ponudi pićem ili hranom, turbulenciju ćete doživeti kao lagano truckanje koje će brzo proći. Ako takav stav neke nama potpuno nebitne osobe, koju ni ne poznajemo može da nas umiri i pomogne nam da tu situaciju prebrodimo, zamislite samo kako će naše ponašanje i smiren stav mogu pomoći našem detetu, kojem smo mi najvažnija osoba u životu.   

Naravno, budite smireni, ovo je lakše reći nego uraditi. Pogotovo jer zaista jeste pod stresom, preplavljeni informacijama, plašite se za sebe, decu, roditelje, posao i to je ok. Takođe je ok, da ako ne uspevate sami potražite pomoć za sebe, postoje brojni telefoni besplatne online psihološke podrške koju možete dobiti i koja vam može olakšati. Takođe, mi u Centru za razvoj potencijala nudimo online psihološku podršku svima kojima je potebna. Možete nas kontaktirati ovde za više informacija.

Dajte jasne i iskrene odgovore – dajte kratke i jasne informacije smirenim glasom. Budite strpljivi. Koristite jezik koji je prilagođen uzrastu dece, gledajte reakcije i budite osetljivi na nivo njihove anksioznosti. Deca imaju pravo na istinite informacije o onome što se događa u svetu, a odrasli imaju odgovornost da ih sačuvaju od nevolje. Ako vam deca postave pitanja na koja nemate odgovor kažite da ne znate, to je ok. Možete im ponuditi da zajedno na internetu potražite odgovor. Tom prilikom oslanjajte se na zvanične sajtove našeg Ministarstva, Svetske zdravstvene organizacije i slično. Informacije na ovim sajtovima su sasvim konkretne, date na jednostavan, miran način, uvremenjene i relevantne. Ako ni tamo nema odgovora, pohvalite dete za njegovu radoznalost i recite da će ipak morati da sačeka odgovor. Ukoliko je dete starije i samo pristupa internetu, bitno je mu objasnite da nisu sve informacije koje može pronaći na internetu tačne i da je najbolje verovati stručnjacima. Inicirajte da zajedno sa detetom odgledate neki snimak stručnjaka koji govori o tome ili da zajedno pročitate neki člank, nakon čega ćete porazgovarati  o tom i objasniti detetu eventualne nedoumice. Dozvolite deci da pitaju stalno isto pitanje ili da vam pričaju istu stvar iznova i iznova. Ponavljanje im pomaže da prihvate, vežbaju, osmisle i steknu moć nad informacijom.

Ono što je najvažnije, ne smanjujte i ne izbegavajte detetovu zabrinutost. Uverite ga da je prirodno osećati strah od ovakvih stvari. Pokažite da ga  slušate tako što ćete mu posvetiti punu pažnju. Pobrinite se da shvati da može da da razgovara s vama kad god poželi.

Pokažite im kako da se zaštite – Jedan od najboljih načina zaštite mlađe dece od korona virusa je jednostavno podsticanje na redovno pranje ruku. Ukoliko su deca mlađa razgovor o tome kako da se zaštite ne mora biti zastrašujući, prosto im pokažite kako da lepo operu ruke, prekriju kašalj ili kijanje, objasnite im da je najbolje ne približavati se ljudima koji imaju simptome i zamoliti ih da vam kažu ako počnu da osećaju kao da imaju temperaturu ili kašalj. Sa starijom decom (tinejdžeri i adolsecenti) ovaj razgovor bi trebalo biti nešto ozbiljniji. Osim što ćete im pokazati kako da se zaštite i pozvati ih da se pridržavaju mera prevencije, ograničenja koja im postavljate u ovim situacijima moraju biti stroža i jasnija u odnosu na ranije. To se odnosi na svakodnevne izlaske, izlazak do kafića, organizovanje većih okupljanja i slično. Ovo ne znači da adolescente treba sve zatvoriti u sobu, kritikovati ih, zaplašivati ih i sve im zabraniti. Deca adolescentnog uzrsta imaju dovoljno razvijene kognitivne sposobnosti da shvate ozbiljnost situacije, te je najbolje sa njima o svemu ovome razgovarati kao sa odraslima, pozvati ih na odgovornost i ozbiljnost, jer oni već misle sami za sebe da su odrasli.

Оmogućite deci da imaju osećaj kontrole – kako biste u ovome uspeli pokušajte da zadržite rutinu koliko je moguće ili uspostavite novu rutinu ako je to potrebno. Kad god se nešto dešava, najavite deci kako će to izgledati, kako bi imali okvirnu predstavu o tome. Svi smo zajedno u novoj, neizvesnoj situaciji. Ta novina i neizvesnost, mogu biti naročito strašne ljudima i deci koja su sklona anksioznosti, zbog toga je bitno da imaju rutinu na koju mogu da se oslone i da predvide. 

Kod dece to na primer može biti vreme  obroka ili odlaska na spavanje, koje bi trebalo da ostane nepromenjeno u odnosu na ranije. Ukoliko izlazite iz kuće, deci najavite koliko će to otprilike trajati (pokažite im koliki put pređe kazaljka na satu) i najavite šta ćete raditi kada se budete vratili. U situacijama kada ne možete da date dovoljno dobru procenu, bolje je da ništa ne najavljujete.

Najvažnije, brinite o sebi – deci ćete moći bolje da pomognete ako se pobrinete za sebe. Kao što učite decu da se pridržavaju mera prevencije, pridržavajte se i vi. Ne izlazite iz kuće bez preke potrebe. Ako osećate anksioznost ili ste uznemireni, odvojite vreme za sebe, pozovite prijatelje ili nekoga kome verujete, radite nešto što će vam pomoći da se opustite i saberete. Vi ste detetov najveći model, posmatrajući vas kako se nosite sa ovom situacijom dete razvija svoje mehanizme za buduće susrete sa stresnim situacijama i za brigu o sebi. Ako vi ne brinete o sebi, ne možete očekivate ni da vaše dete to prihvati kao svoj model ponašanja.

Brinite o sebi, posvetite se sebi, provedite vreme sa porodicom, razgovarajte, igrajte igre, ponovo upoznajte jedni druge i olakšajete jedni drugima dok ne prođe trenutna situacija.

Katarina Mladenović

U radu se vodim Bernovom izrekom da smo po rođenju svi “prinčevi i princeze” koji kroz  proces civilizacije i odrastanja razviju neku drugu, ne tako pozitivnu sliku o sebi, a da radom na sebi ponovo možemo aktuelizovati  svoje osnovne vrednosti i kapacitete i osloboditi sve svoje zaboravljene potencijale.